Kap krvi s lovorova lista

Novih dvanaest mediteranskih storija iz pera Stjepa Martinovića – književnih slika južnodalmatinskoga, dubrovačkog i konavoskog podneblja, vremenski protegnutih od antike do 21. stoljeća – nose osebujan zajednički nazivnik: iskustveno-vrijednosni i mentalitetski ambijent u kojem njihovi protagonisti žive svoje neponovljive i, u isti mah, arhetipske živote. Bilo da je riječ o propovjedniku trihotomije – hereze što, političkom manipulacijom, postaje ideologijom posljednje pobune Ilira protiv rimske vlasti u Dalmaciji – ili emigrantu iz druge polovice 20. stoljeća, njihov je sudbinski kod zajednički: riječ je o usudu koji istodobno nadahnjuje i fatalistički usmjerava, sputava svojim nepremostivim međama i oslobađa kreaciju kao odgovor na nevolju, prokletstvo, smrt samu... Stoga su Martinovićeve priče – koliko god im jezik i stil bili namjerno prilagođeni auri vremena u kojem se zbivaju – besprijekorno moderne, itekako čitljive u suvremenom kontekstu dilema pojedinaca i zajednica u svijetu posijanu ultimativnim kušnjama. U ime nas današnjih, a ne zaboravljenih sudionika kontroverznih zbivanja u dalekomu 17. stoljeću, njegov gospar Domenico Sorgo – razočaran neuspjelim hodočašćem u Santiago de Compostela – priznaje: „... kao da me Bog kaznio što sam se bahatio... otišao onamo kamo me On nije slao, preuzevši misiju u koju me On nije uputio. Nikakva ganuća, ni najmanjeg drhtaja u biću... kao da sam, poput jedva zainteresirana namjernika, zašao u hram nekakve posve mi strane vjere, a ne u svetište što mi se... godinama dok sam o njemu razmišljao i ne sluteći da će se jednom stvoriti razlozi da budem morao onamo... činilo poput točke u kojoj jadno ovozemaljsko čeljade obasjava svjetlost vrhunaravne istine, gdje se na hodočasnika slijeva slap spoznaje, gdje mu Svevišnji pruža prst kao Adamu na Michelangelovoj fresci Stvaranje čovjeka...“ Ovih dvanaest storija hommage su upravo Vječnom Mediterancu, homo prudensu i homo ludensu, tvorcu posve osebujne priče posve osobita dijela univerzuma, koji redovito ostaje bez orijentira u svijetu što ga sâm stvara od pradavnog praskozorja svoje civilizacije.