Ruta Tannenbaum

Obrazlažući kako se svi ljudski pokreti rađaju iz potrebe za napadom ili obranom, stari slikar u Andrićevoj prozi-eseju  Razgovor s Gojom  zgušnjava to svoje iskustvo u sentenciju: “Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.” Književni postupak kojim je napisan roman  Ruta Tannenbaum  — ritam pripovijedanja, tonalitet i afektivna obojenost teksta, tip imaginacije, stilska žestina — ne pripada andrićevskoj poetici floberovskoga ideala distanciranosti i impersonalnosti. No glavna tema (blistavi glumački apogej i mračni kraj darovite židovske djevojčice u ljupkom paklu klajnbirgeraja glavnoga grada Endehazije), kao i ukupan materijalni svijet romana  Ruta Tannenbaum  takvi su da bi mu kao moto sasvim dobro i pogođeno pristajao Andrićev-Goyin iskaz o ljepoti i o  mraku   ljudske sudbine ili sjaju ljudske krvi  kojim je okružena. Sav je taj svijet naime viđen u dramatskom registru u kojemu ljepota i osrednjost, zdravlje i bolest, zloća i dobrina, dobre zasluge i hudost sudbine, napokon talent i karakter nisu raspodijeljeni po dobrim željama (ni čitateljskim ni autorovim), nego je sve to spleteno u nerazdjeljivo ljudsko klupko u koje su podjednako zapleteni svi pojedinci, sve figure ove bezutješne povijesti, ovoga moćnog romana koji bolno i empatijski zasijeca u traumatske i tabuizirane slojeve naše povijesti.